reklo bi se da cela ova priča ima smisla, jer se priča u zemlji gde ljudi generalno kubure sa novcem, ali..pošto sam malo prelistavao strane forume, vidim da ni u drugim zemljama ljudi nisu imuni na "navlake, "prevare", "brendomanije", "monopole" isl. A nisu imuni ni na racionalno trošenje para.
Ipak, kada je Blind Test u pitanju, taj faktor ne bi trebao da ima veze, već bi jednostavno, vezanih očiju, trebalo da se gitare probavaju i probavaju.
Cilj toga bi bio, pre svega da se ustanovi razlika u zvuku.
Onaj koji probava, možda ne mora nužno da izabere instrument, ali bi bilo poželjno da posle svake probe, za svaku konkretnu gitaru glasno kaže utiske o zvuku, svirljivosti, i uopšte o svemu što bi se pikalo prilikom izbora gitare u normalnim uslovima (osim vizuelnog momenta of course)
Inače, kad god moja žena kupi neku pomadu za ovo ili ono, ja uzmem onu kutijicu, pogledam kako su je ukrasili i napravili da izgleda ili profi, ili prirodno, ili kakav je već trend i samo pomislim na ogromne metalne kazane od 6000 litara, gde se u tamo nekoj fabrici, sva ta pomada, nalazi u rinfuzi, a onda pakuje na 449 raznih ("različitih") pomada, za noć, za dan, za podočnjake, za laktove, za pete, za trte, za mrte..
ALi to su pomade i one, ako ništa drugo mogu da se osete po mirisu, gustini, zavisno od toga šta su joj dodali. Ali ovde imamo dvadeset stratokastera (ako baš hoćete, neka budu baš iste boje) kod kojih bi trebalo da se osete razlike koje svojim kvalitetima opravdavaju razliku u ceni.
Koji su to kvaliteti?
Da li su oni zaista objektivni, ili subjektivni?
Ako su objektivni (drvo, namotaji,način izrade itd) onda bi oni trebalo da za proizvod imaju prilično bolji zvuk, zar ne?
Ali ako na prilično bolji zvuk nailazimo i kod prilično jeftinijih gitara, onda se tu postavljaju neka pitanja.
Ja, kao proizvođač skupih gitara NE BIH smeo da dozvolim da neka jeftina zvuči bolje.
Ali ako se to ipak dešava, (a eto vidimo da se veoma dešava) to onda samo znači da je tehnika proizvodnje dostigla svoj vrh i da loših gitara više jednostavno - nema. (osim ako se neko baš izričito ne potrudi). Da ne pominjemo efekte i kompjutere i pojačala koja svaki zvuk mogu da prefarbaju i da lavež pasa pretvore u crkvene orgulje..
Šta meni kao proizvođaču dakle preostaje?
- da se pravim kao da se ništa nije dogodilo.
- da živim u uverenje kako Kinezi ne mogu sve da prekopiraju
- da platim prodavce da uverljivo lažu i mažu.
- da verujem svim svojim bićem u Placebo efekat koji stvara ime moje (inače jeftine) gitare i cena koju ću da (bezobrazno) tresnem, jer je moja ciljna grupa pokondireni mazgov koji kad ne zna šta je dobro gleda šta je skupo
- da platim prodavce da još uverljivije lažu i mažu i otpustim svakog kome to nije uspelo
- da za svaki slučaj, razvijem proizvodnju instrumenata i za one sa jeftinijim ulaznicama
- da platim prodavce da lažu i mažu kako su ti jeftiniji instrumenti nastali iz potrebe da približim svoj ekskluzivni brend svim slojevima ljudi (a ne zato jer mi je prodaja slabo išla) i jer mi je lakše da ga prodajem tako što ću (kao onu pomadu u rinfuzi) da ga razbijem na više "različitih".
Šta meni kao kupcu preostaje?
- da slušam sebe i ono šta mi se dopada
- da eventualno naučim ponešto o zvuku i da shvatim da je on promenjiva kategorija, te da zavisi kako od izvora zvuka tako i od mojih ušiju, od mesta gde se nalazim, okruženja, vazduha itd.
- da kad dođem kući i skinem povez da vidim šta sam prihvatio, potpuno mirne duše prihvatim npr..ovo..
posting.php?mode=reply&f=20&t=10928