Evo konacno i mog komentara. Kasnim, jer sam resio da vise puta preslusam pesmu, a zatim sam ponovo preslusavao i pojedine albume Squerepushera, cisto da ustanovim da li G-din Cortex ima sanse da postane pomenuti bend, odnosno muzikant.
Za jednu stvar cu odmah da ti odam veeeelikoooo priznanje: svaka cast na strpljenju da uradis celu stvar u midi formatu, samo preko nota. Znaci, samo kompozicija i aranzman... bez produkcije. Ja eto to nikad ne bih mogao, Ja obicnom isproduciram (ako moze tako da se kaze, u stvari trpnem neki plugin u Nuendu i tripujem da sam uradio nesto bitno) neki snimak ili sempl i onda mu se takvom satima divim, sve dok mi ne dodje inspiracija za na dalje... Ali zato su mi cesto aranzmani sranje i dosadnjikavi.
E sad, na dalje, prvo, bilo mi je mnogo tesko da se naviknem na midi sound i da ozbiljno preslusam pesmu bez tripa da sam u nekoj jeftinoj igrici.
I kada sam se konacno privikao, shatio sam da je pesma stvarno dobra. Ima smisla. ima dinamiku i gradaciju i drzi paznju. Mada moram da kazem i da ipak smatram da rad u ovom muzickom pravcu ima smisla kada je kompletan, tj. mislim da je produkcija sastavni deo komponovanja i kao takva mora da se ovde i posmatra.
I na kraju malo drugacije smo istripovali pomenuti divni Squarepusher. Ja sam veliki postovalac, pre svega albuma
"Music is Rotted One Note", zbog tog prljavog live jazzy sounda i takve produkcije. A zatim i zbog divnih basova. Ko ne zna, to je onaj mastan ala Pastorius sound, znaci neck magnet i tone pot do daske, naravno na Fender Jazz Basssu... Uz sve to tu su i one eksperimentalne solaze na basu kada se na pomenuti sound doda i wah envelopa. Sve to daje takav jazz, da prvi put kada sam to cuo pre jedno oko 7-8 godina, bio sam potpuno sokiran... i nije mi bas odmah bilo jasno sta ja to slusam...
Dalje, pomenuo bih samo jos i album
"Burning'n' tree", gde pomenuti sound bassa (old fat jaco) jos i vise dominira, naracoto u nekim pesmama.