
Ima i drugih primera, naravno! "On An Island" Dejvida Gilmura, je, recimo, Triangle Muff u svoj svojoj "civilizovanosti". Taj ton-potenciometar na Muffovima je čudo za sebe - jako pametno (za to doba) rešen tonestack, i vrlo je "reaktivan". Ako ga svirate gde ga Gilmur svira ("Tone" na 40%-50%), i pritom držite "Sustain" na 100%, dobijate onaj superkompresovani, lenji, zemljotresni zvuk, kao na primer:
S druge strane, da nema tog "davljenog" zvuka fuzza koji fakat zvuči kao da je neko u besu sasuo šest metaka u zvučnik pojačala, ne bi bilo (recimo) "Satisfaction" riffa. "Satisfaction" riff je Maestro FZ-1S, a tek to zvuči baš onako kako treba (deo od 00.24 do kraja):
Naravno, ultimativan zvuk - pedala kojoj skidam kapu - ostaje Ampegov Scrambler (U2 "special-special effects" pedala):
Za ljude koji više vole metal - "St. Anger", uvod u "Some Kind of Monster". To nije tipična šredšredšred distorzija, i za mene je vrlo slušljiva. Ili bilo šta od 65daysofstatic. Ili bilo šta od Monster Magnet. Itd...