Evo, vako, inspirisan tenebrinim vidjenjem stvari, reko da pocnem da se preseravam po forumu:)
Britpop je nastao, jelte, u britaniji, neki kazu krajem osamdesetih, neki kazu pocetkom devedesetih, neki kazu sredinom devedesetih. Sto se mene tice, svi su u pravu, posto je Britpop jedan pomalo nedefinisan zanr i vise je tu stvar u nekoj subkulturnoj manifestaciji nego u unificiranoj muzickoj sceni.
Uglavnom vlada misljenje da je Britpop odgovor na americki grunge, koji je, opet, odgovor na crnacki hip-hop. To je opet delimicno tacno. Ostrvska gitarska pop-rok scena je malo smorila krajem osamdesetih i logicno je da se javljaju neki novi bendovi, kontam da se jako mali deo ovoga odnosi konkretno na neku anti-grunge reakciju, mada se, u nekim sirokim shvatanjima, Britpop moze okarakterisati kao ‘britanski grunge’. To opet govori o nekom globalnom raspolozenju mladih vise nego o nekom medjuzanrovskom previranju:) ipak, rani Britpop se bavi uglavnom cisto britanskim temama, prepoznatljivim britanskim slengom i nekim malo internijim fazonima, tako da se u svemu tome stvarno moze naci neki kvazipatriotski stav u vidu ‘kupujmo domace’:)
Britpop bendovi manje-vise kopiraju (uslovno receno) britanske bendove sezdesetih, tipa beatles ili monkees, kao i bendove nesto skorijeg datuma kao sto su the smiths ili joy division. Joy division neki smatraju i za ‘prazacetnika’ ovog zanra. Sav taj ‘lalala’ fazon je upakovan u nova pakovanja, cesto uz primetnu dozu mladalackog ulicarskog bunta, psihodelije ili muzickog kontrasta (na veselu dursku pratnju ja pevam kako je sve sranje) cime se dobija jedan zanimljiv i cesto refleksivan i kvalitetan miks, koji je opet prijemciv i catchy za uho.
Medju prve Britpop bendove bi spadali suede i the stone roses. Mnogi smatraju ‘suede – suede’ za prvi Britpop album, ali ja licno se ne bih bavio takvim ‘istorijskim’ podacima jer smatram da muzicki zanrovi uplivavaju jedan u drugi i da je jako tesko definisati konkretno neki zanr, a pogotovo pocetak i kraj nekog muzickog pravca. Postojali su i bendovi koje treba pomenuti, a koji vuku korene iz nekih malo tvrdjih stvarcica kao sto je na primer elastica koja vise vuce na buzzcocks ili sex pistols nego na smithse recimo.
Britpop sve vise dobija na popularnosti, pogotovo kada se spajaju pank i pop uticaj sto kulminira ’94. Kada izlaze mozda dva najbitnija albuma mozda dva najbitnija Britpop benda: blurov parklife i oasisov definitely maybe. Od tada krece velika popularnost britpopa i Britpop preplavljuje ostrvske top liste, a u slucaju oasisa i americku. Javljaju se i supergrass, gene, echobelly.
Popularnosti ove muzike svakako je doprineo i (u velikoj meri) isfabrikovan sukob izmedju blura i oasisa koji su se sa svojim prozivanjem, ja mislim svakom popeli na glavu:) oasis izdaje ’95. (what’s the story?) morning glory, najprodavaniji njihov album i, mrzi me da pogledam za tacnost:), najprodavaniji Britpop album uopste, cime se uglavnom stavlja tacka na i.
Sto se mene tice licno, vise sam za oasis, pogotovo sto se tice prvog albuma, posto mi oasis nekako vernije predstavlja ceo taj trip, filing i pokret od blura, blur je rano poceo da eksperimentise i otisao je u neke garazne-indi potpravce, dok je oasis ostao mozda i najtipicniji Britpop bend do dana danasnjeg i smatram da je, sto se cele ove price tice, njihov definitely maybe najbolji i najreprezentativniji Britpop album. Razlog sto dajem glas definitely maybe-u, a ne morning glory-u lezi u tome sto, iako je morning glory meni licno za slusanje lepsi album i vise mi odgovara, definitely maybe je dosta prljaviji album i pesme sa tog albuma su dosta znacajnije i, kako da se izrazim, verodostojnije, pogotovo pesma supersonic, koja je po meni size celog britpopa. Naravno, fenomenalni wonderwall drzi prvo mesto po pitanju komercijalnog dela bodovanja:)
Znaci, zanr dozivljava vrhunac negde sredinom devedesetih (95-95-96) i onda polako tone, kako to vec obicno biva sa mladalackim muziciranjem, naglim probojem i komercijalizacijom. Pojavljuje se i jedan jako bitan bend, a to je radiohead, koji pokazuje da se moze muzicirati i nesto drugo sem britpopa, malo egzoticnije, a da opet bude pristupacno, komercijalno i kvalitetno. Takodje, blur prsnjava i krece u neke eksperimentalije, da bi se kasnije potpuno raspali, a pevac, dejmon albarn lepo covek napravio gorillaz i bole ga paja:) oasis pregoreva i posle morning glory sa be here now pocinje vidan pad, mozda ne u kvalitetu, ali sigurno u idejama, iskrenosti i snazi ‘glazbe’.
Dolazi do skoro potpunog zatisja u masovnoj gitarskoj muzici koja stize sa ostrva, a onda se cela stvar opet zahuktava posle jedne pojave zvane white stripes. Elem, dzek vajt je sa svojom zajebancijom izgleda probudio interesovanje za gitarama i rokicem, tako da se bude (ili formiraju) razni gitarski bendovi koji mozda nisu Britpop, ali su jako, jako slicni tome, tj poseduju tu neku specificnost svojstvenu evropskim, ako cemo jos blize – britanskim bendovima koja se vuce jos od sezdesetih. Tu bi mogli da spadaju franz Ferdinand, arctic monkeys, the raconteurs, the killers, kasabian, muse, bloc party, razorlight, strokes, the vines, yeah yeah yeahs i tako dalje i tako blize.
ono sto mene muzicki privlaci kod ovog pravca (tj stvar sa kojom sam se najvise tripovao) je ekstenzivna upotreba otvorenih izvedenih hvatova na gitari i mogu da kazem da sam otkrio neke super zanimljive stvari, pogotovo sto se tice akusticne ritam gitare i sto se mene licno tice, na mene je ovo izvrsilo veliki uticaj i dosta toga sam inkorporirao u svoje sviranje.
Sto se tice nekih preporuka, pomenuo bih oasis (pogotovo definitely maybe i morning glory) koji po meni ipak nije potpuno prso do dana danasnjeg, stavise, smatram da im je poslednji album (don’t believe the truth) jako dobar i raznovrstan i da su uspeli da se manje-vise drze svoje price sto je meni izuzetno vazno kod nekog benda (jel to neko reko metalika?

Od novih bendova izdvojio bih arctic monkeys kao meni skroz super bend kome je svaki aspekt izvedbe na mestu. Novi muse (black holes and revelations) je takodje mnogo dobar, album je preterano kvalitetan i polukonceptualan. Franz Ferdinand su dobri sa oba albuma, mada mi ovaj poslednji deluje nekako zrelije, mada ljudi kazu da je prvi najbolji, ali to je po meni klasican sindrom ‘prvog albuma i ranih fanova’. The raconteurs bih uglavio negde izmedju ferdinanda i monkeysa, znaci catchy riffovi i tako to, ako se ne varam, to je novi bend dzeka vajta, ako se varam, jebiga:). Richard Ashcroft iz verve-a radi neke solo tripove, ali meni je to totalno bezveze i ja ne znam sta je tom coveku, preporucujem da zaobidjete u sirokom luku.
Eto, prosro sam se, stao mi mozak, ne znam sta jos da napisem na ovu temu, mada ima tu jos mnogo stvarcica…
Uzdravlje:)