digipok wrote:ne znam da pratim bubanj ili vokal...
Vokal se u principu ne prati. Pratis ritam sekciju u kojoj kao gitarista ucestvujes i sam, sem ako nisi 'lead' gitara/visibaba koji se aktivira samo za vreme solaze. Ima i tak'ih. Nije mi doduse jasno da li ne mozes da odrzavas poznat i konstantan ritam/'beat' sto bi bio golem problem jer je to sto kazu momci poprilicno stvar urodjenog instikta a ne toliko stecenog. Koliko ja kapiram bar.
Ako to nije problem, onda si na konju. Drugim recima, ako imas problema da pratis tok kompozicije, znaci da nisi bas upoznat sa svim mogucim tokovima koji mogu da standardno uzmu mesto. Postoje u svim muzickim pravcima manje-vise strogo definisane progresije i ritmovi, cijom se kombinacijom cuje 'muzika'. Kad slusas omiljenu muziku, da li slusas samo omiljenog djitristu ili slusas ceo bend, tojest integralnu pesmu? Da li potom cujes svaki gradivni deo te kompozicije, te subkontekste, svakog muzicara? Uvek mozes da cujes kako stvar 'dise'. Vecina muzicara u vecini pesama se drze prethodno opisanih definisanih progresija i ritmova koji su sklopljeni tako da prave logicnu celinu, svaki deo se nadovezuje na prethodni.
Ne znam kako bih slikovito opisao, ali zamisli da montiras film za Stivn Spilbrga. Ima raznih scena, prica se nadovezuje, ako nisi odgledao i odslusao prethodnu scenu, moguce da ti naredna nece biti jasna. E sad, kako se povezuju te scene? Kako sa prethodne scene elegantno ili upecatljivo da predjes na sledecu? Zamisli film koji je tako editovan da izmedju svih scena ima samo prazan crni kadar od nekoliko trenutaka, tek toliko da ga podsvesno registrujes. Ali posle svake scene i ili/promene kamere/kadra, bam! crni frame od desetinku sekunde koji iritira. Da ne bi iritiralo raju i da bi sve to izgledalo bolje, koriste se razni efekti u editovanju ali i razliciti 'rezovi'. ti rezovi i efekti impliciraju nekako promenu scene, kadra, u muzici mozda tonaliteta ili ritma. Mnogi muzicari naglasavaju sta ce se desiti u sledecem trenutku (beatu) ili taktu cak, nekada cak i fizicki, masu rukom ili glavom ili whatever. Medjutim uhodani muzicari em znaju sta bi moglo da se desi jer poznaju teoriju em muzicki naglasavaju neke stvari, ne moraju da vicu ili masu. Neki bubnjari imaju odredjene fraze ili promenu dinamike ili cak tempa za trenutak da 'nagoveste' promene ili ako ne promene onda samo nastavak novog repetitivnog kruga. isto vazi i za mnoge basiste. Jednostavno svi znaju gde se nalaze, i onda cesto bubnjar mozda samo malo jace udari dobos ili neku od cinela, za nijansu jace, ili basista npravi neku mini kadencu ili frazicu, time se bilduje neki intenzitet koji dotigne kulminaciju , onda razresenje jelda pa sve jovo nanovo, pa solo, pa sve jovo nanovo pa kraj.
Elem, sve to i nije neki problem, ovo drugo se resava sticanjem iskustva, sviranjem sa ljudima ali i slusanjem i posmatranjem drugih bendova. Poslednjih godina i ja imam ovaj drugi problem kad sviram sa ljudima. Ako sviram sa par ortaka koji su inace profi muzicari mnogo je lakse. Skoro kao da sviram uz plocu. Svi zavisimo jedan od drugog i iako sviras sam svoj instrument, you can't fuck it up for everybody. Onda moras da se drzis predvidljivih nacela kako rekoh, da neko ne bi izvisio na kraju takta ili kruga ili harmonije. you just don't fuck around with bandmates. Ali kad sviram sa ljudima koji nisu bas u fazonu, iako se ne pogubim, naporno je stalni biti na ostrici i iscekivati kakvu ce sad nebulozu ortaci da krenu da sviraju, bilo jedan bilo dvojica bilo svi. Postoji tu jasna podela posla i uloga, i svi profi muzicari to intuitivno znaju i skapiraju. Ako i jesi gitarista, trebalo bi da poznajes u nekoj meri i ulogu udaraljki i basa (i tehniku, cesto pomaze ako si djitrista da malo sednes za bubnjeve pa da bildujes ritam, da ga osetis i telom, jerbo mora da se mase i lupa po tim bubnjevima, nije dovoljno samo da se strpka ko na basu i gitari).
Mozda serem i ja. Nikad se ne zna.
