
Bio je "šlank", bio je mlad, bio je srcedrapateljno melanholičan, umro je u nezgodi koja ne uključuje droge... pravi materijal za poster u devojačkoj sobi. Uz takvu harizmu, pesme nije morao ni da piše, ali nažalost jeste - i zato se sad i bavimo njim.
http://en.wikipedia.org/wiki/Jeff_Buckley može da vam kaže sve što vas o njemu zanima, a pesmice izbunarite sami. Pola njih je "šećerno kukanje" a pola "metal prodaje albume, svirajmo metal". Ne sumnjam da ćete naći nešto što će vam se dopasti - na prvo slušanje. Posle mesec dana, međutim - ako imate iole muzičkog ukusa - njegova isfolirana sporost u slaganju melanholičnih gitarskih fraza će početi da vam ozbiljno ide na živce. I treba.
Bakli je produkt onog tinejdžerskog bujanja hormona, koje kod nekih muškaraca može da potraje sve do ranih tridesetih: sećate se, to je doba kada ste ubeđeni kako ste neshvaćeni kreativni genije "nove osećajnosti". Obično odrastete i spalite sve produkte te "nove osećajnosti" kao kič i fraze koje oni jesu, osim kada se (kao Bakli) ulovite u mašinu zvanu muzička industrija i počnete da zagađujete muzički prostor takvim "Omladina Bjelog Dugmeta Uzvraća Udarac: Gitare U Službi Kiča, Part Two".
Sapienti sat. Za učesnike u eventualnoj diskusiji imam da predložim raspravu na sledeće teme:
"Reči su klavir na kojem sviramo da raznežimo zvezde, a postižemo samo da medvedi igraju." (Flober, o kiču u umetnosti)
"Onaj koji hoće da bude pesnik (odnosno da piše stihove posle svoje dvadeset i pete godine...)" (T.S. Eliot, o poeziji koja nije "spomenarska")